Odluka
Trenutak u kojem naš život kreće nekim drugim putem ili…?
Jeste li ikada razmišljali s koliko odluka ste stigli u ovaj život i s koliko odluka se susrećemo za vrijeme jednog života? Kada kažete ‘odluka’, kako se osjećate? Da li je odluka doista nešto strašno i teško?
Pokušajte se sjetiti odluka:
– koje smo sami donijeli i živimo ih,
– na koje nismo mogli utjecati, a one su utjecale na naše živote (kao one stožera civilne zaštite),
– koje su drugi donosili za nas (roditelji, cijele obitelji, partneri, šefovi… u naše ime),
– koje su bile prisutne u nekom periodu našeg života samo na razini promišljanja; odluke koje nikada nisu ugledale svjetlo dana, nismo izrekli, niti živjeli.
Pomisao na odluku čini me živom. Za mene je najbolja pozivnica u vlastiti život. Neke su došle na ovaj svijet sa mnom i kao da su dio mene. Odluka da volim i budem voljena, odluka da ću biti majka i da ću biti uz svoju majku kada dođe vrijeme za to, da na svom stotom rođendanu plešem i radujem se životu, odluka da se ne vežem za mjesta i stvari, nego ljude, odluka da živim svoje potencijale i odluka da sama sebi stvorim svijet u kojem ću svaki dan moći živjeti sebe bez ostatka i slaviti život.
Sve te odluke su tražile da se angažiram u životu, napravim mjesta za njih.
Odluka da volim i budem voljena nastala je onog trenutka kada sam spoznala da su me moji roditelji željeli. Više puta sam osjetila tu radost postojanja, ali nikada ne tako snažno kao jednom prilikom. Ne bih znala koliko je to duboko u meni da nisam imala mali „izazov“ s osmijehom kojeg „nosim“ bez obzira kakva god bila situacija. Stajala sam ispred klijenta koji je urlao u poslovnici zbog propusta službe. Niti jednog trenutka nisam „skidala“ osmijeh s lica. Upravo to je klijenta toliko iznerviralo da je urlikao: “… a vi se to meni još i smijete?“. Moj odgovor je bio brz i jasan: „Ne, oprostite, to mi je od rođenja!“. Znate one trenutke kad se cijeli crni oblak pretvori u kišu, a zatim zasja sunce, upravo tako je to izgledalo. Ispričao se, stišao i sve je bilo riješeno. Tada mi nije bilo jasno otkuda mi je „izletjela“ ta rečenica. Sada znam, tako izgleda istina i kada živimo odluku koja je nastala iz ljubavi.
Odluka da ću biti majka, više puta, ozbiljno više… Nakon dva divna sina, danas si odgovaram na zanimljivo pitanje – tko sam ako „majka“ nisam? Znate, dođe dan kada se ta ista mala stvorenja pretvore u divne muškarce i žene, kada više nitko ne ‘taaaaatače’ i ‘maaaaaaaaaamače’, ne ljetuju s nama, samostalni su i žive svoje živote. Nitko nas ne priprema za ovu fazu, a sasvim je prirodna. Prirodno je da im dajemo sve više prostora. Prirodno je da sami donose svoje odluke, da ih se čuje i ozbiljno razumije. Prirodno je da imaju svoje snove, nove idole, mentore, prijatelje i prijateljice, gradove, kontinente… svjetove. Nedavno me stariji sin podsjetio na to, što je i te kako zazvonilo u srcu. Na dokumentu pri zapošljavanju iza rubrike imena oca na kojoj nema podatak za majku dopisao je majka i ime svoje majke, mene… za mene je to poštovanje i istina. Tako izgleda kada živimo odluku koja je nastala iz ljubavi.
Isto tako su nastale odluke da ponovno volim i budem voljena i da u novom partnerskom odnosu nećemo imati zajedničke djece, nakon 2 njegova i 2 moja sina. Iako iz kemijskih procesa, intimne i bliske razine ovog odnosa možemo biti roditelji, to je odluka koju živimo. Divna mi je spoznaja da živim što jesam. Žena s iskustvom majčinstva, a on muškarac s iskustvom očinstva. Sve to danas nazivamo životnost.
Kako znam da je to životnost?
Poznajem žene koje nikada nisu rađale svoju djecu jer su tako odlučile. Sa svojom odlukom žive na svim razinama svoga postojanja i ništa manje nisu radosnije ili životnije. Sladak mi je trenutak kada saznaju da imam sinove i nikada ne bi rekle da sam rađala. Uloga majke mi nikada nije budila osjećaj s kojim bih ispred neke druge žene stajala vrjednija, važnija ili moćnija, samo jesam, jer jesam. Znam da su žene uvijek i majke kada su otvorene za nešto novo što žele dati od sebe i primiti k sebi, prigrliti i zagrliti. Žene su i majke kada su nježne i pažljive prema nečem novom, kada dopuštaju novome da raste u miru, kada oslobađaju i na nesebičan način se odvajaju i ustupaju prostor i vrijeme.
Kako to znam?
Ima veze s mojom odlukom koju sam nazvala – biti uz nju kada za to dođe vrijeme.
Upravo je prošlo 3 godine da je moja MAJKA umrla. Bila je to njezina uloga, ali isto tako znam da je njezina nesebičnost, životnost i ljubav bila puno veća od uloge majke. Vjerujem da mi je ta spoznaja na vrijeme pomogla da razumijem i sve njezine odluke, a ponajviše one da se dovoljno borila s bolešću, da više ne želi uzimati hranu, lijekove… i da želi završiti svoju misiju. Moje je bilo da budem sve to isto, nesebičnost, životnost i ljubav. Moje je bilo da budem most između ‘imati’ i ‘biti’ i druge dimenzije. Takva prisutnost u našem odnosu dala je novo ime moje majke. Njezino pravo ime je Ljubav i Nesebičnost. Prepoznajem je u svemu što tako vibrira… i tako izgleda kada živimo odluku koja je nastala iz ljubavi.
Sve su to ogromni i divni prostori u nama i oko nas, pa se često puta pitam zašto zaglavimo u ulogama i mislimo da je to sve. Zašto zaglavimo u frustraciji i sa strahom, kada postoje prostori u nama i oko nas u kojima možemo učiti, maštati i donositi odluke, živjeti beskonačne mogućnosti životnosti, bez onoga iz doline suza, na teži način i „to i tako mame i kćeri ne rade!“?
…i još odluka o plesu na mom 100-tom rođendanu.
Iako nastala u trenutku kada je sve staro umiralo, a novo se rađalo, u svojoj 31. nisam mogla biti maštovitija. Prekrasno ‘sidrište’ u mom životu. Volim tu svoju stogodišnjakinju, jako mi se sviđa, čak sam počela plesati zbog nje (da ne budem samo mažoretkinja) i pozivati ljude na svoj stoti rođendan. Ona je čarobnica koja je moju životnu ozbiljnost pretvorila u lakoću, radost i zanos. Sad samo zamislite kakva genijalna misija (ok sam s tim i da ste se naježili od pomisli). Želim ostati vitalna, zdrava, svjesna, znatiželjna, hrabra i autentična i sa 70, 80, 90 i 100, a o tome odlučujem od ranih tridesetih, svaki dan pomalo. Znate li koliki je sad kapacitet?
Za mene je odluka putovanje duše koja kao namjera pokuca na srce, a potom angažira sve razine našeg bića. Kreće se kroz prostor i vrijeme našeg postojanja, kroz tijelo, prostor uma i duha.
Nestrpljivost, zaborav i gubitak fokusa sa svog vlastitog života su dio postojanja, gotovo uvijek pomaže nekoliko dubokih udaha i izdaha i pitanje – ŠTO BI LJUBAV UČINILA S TIM?
Donijeti odluku za sebe i svoj život znači preuzeti odgovornost za sebe. Koliko puta ste se do sada našli u prilici da odlučujete za sebe… ili je to ponekad u rukama neke druge osobe? Da li ste u zamjeranju ili ste zahvalni za odluke koje su donosili u vaše ime?
Zahvalna sam na svima, a sve ove koje nikada nisam izgovorila i živjela, tu su, čuče i čekaju, pravo su polje novih mogućnosti. Čista radost!
Što je za vas odluka, trenutak u kojem naš život kreće nekim drugim putem ili …?
Grlim, Ivana
