Nazovi stvari pravim imenom – PUT – Važno mi je
Prilikom vašeg prvog posjeta, uvijek volim čuti tko ste i vašu priču o sebi. Zatim, postavljam vam neka opća pitanja o fazi životnog ciklusa u kojoj se nalazite, vašem zdravlju, načinu i kvaliteti života, o vašoj prehrani, obrascima spavanja… i o vašim čežnjama, ciljevima, snovima.
Ponekad odgovori i riječi s druge strane samo poteku, tijelo se opusti, emocije postanu opipljive, a cijelo biće slobodno i dobrodošlo – protok.
Ponekad, ali vrlo rijetko, nema odgovora, nema riječi ili riječi teško idu, a bol se prelijeva cijelim tijelom i integritetom – ne-protok.
Kako vam se čini nazvati stvari pravim imenom?
Važno mi je vidjeti i čuti, razumjeti i podržati vas jer sam dio vašeg izbora i odluke da mijenjate život.
Uvijek imam u svijesti da je biće koje je ispred mene stiglo u točno određenoj fazi svog životnog ciklusa, sa svojom dilemom, neravnotežom i cijelim spektrom emocija. Uvijek poštujem vašu odluku i imam povjerenje u iskustvo s kojim se susrećete, jer su i meni iskustva važna kao dio integracije, rasta i života uopće. Kakva god bila trenutna životna faza i konstelacija, uvijek nastojim vidjeti i naći PUT, pozitivnu jezgru ili život sam.
Uvijek imam u svijesti vlastitu fazu transformacije s iskustvom boli i svoje prve podrške u životu.
Danas, tijelo, bol i sram mogu razumjeti zahvaljujući široj slici i umijeću prihvaćanja životnih ciklusa i procesa kao sastavnih dijelova života.
Odavno sam proces definirala kao nešto ljudsko i sveto, nešto što ima svoj početak i završetak, priliku za dublje razumijevanje vlastitog života i otpuštanje starog. Proces je prilika za odmak i odmor koji pruža puno bolju kvalitetu integracije životnih iskustava. Ne dopustiti si ili ne završiti proces, znači odložiti ga privremeno u svom sistemu, ali gdje? Odgovor je: u svoje mišiće i zglobove, u svoj prostor uma, u svoj san, u svoju probavu… kroz još malo napetosti. Nagomilani, nezavršeni i neintegrirani procesi, u svakom sistemu fantastična su podloga za stagnaciju, kaos, bol, bolest, depresiju… Neravnotežu koja se pretvara u ne-protok života.
Danas tijelo volim i slušam signale koje šalje. Jako dobro razlikujem lakoću i protok od ne-protoka i neravnoteže. Svaku bol gledam kao neravnotežu i odvojenost od dijelova sebe. Prepoznajem je kao poticaj za proces i dublje propitivanje trenutne životne teme, gledajući upravo širu sliku cijelog sistema, za početak tijela, prostora uma i duha, kao i emocija.
Toliko o teoriji, sad samo moja praktična, uzemljena, maštovita i kreativna razina rješavanja životnih problema
Kada najmanje očekujem, na bilo kojoj razini uma ili tijela, proces me baci na koljena, doslovno, da budem ponizna i ne krećem se. Sada znam da promjene koje se događaju na nekoj od razina traže integraciju svih ostalih razina.
Odluka se ticala mog životnog poziva, vizije i nove organizacije života, a sve povezano s projektom „Pozivnica u trenutak“ na kojem sam jako puno radila zadnje dvije godine.
Sjećam se da mi je tjedan uoči prve radionice „Pozivnica u trenutak“ kartica „Strah“ bila suđena. Kad sam izgovorila partneru čega se bojim, taj strah više nije bio samo moj. Moj strah se samo rasplinuo pred njim, onog trena kada je moj mudri i hrabri muškarac izgovorio: „Tvoje je da izađeš i izgovoriš, a na njima je da izaberu, da te čuju ili ne!“. Znam da mi je tog trenutka bilo jasno koliko to želim i koliko sam podržana.
Uglavnom, proces projekta „Pozivnica u trenutak“ se pokrenuo:
- prva i druga radionica „Pozivnica u trenutak“ održana je u sklopu projekta „Mapiranje Trešnjevke“ 12.-13.6.2021.
- prvih sto setova kartica je štampano u lipnju 2021., drugih sto u studenom 2021.,
- treći ciklus 5 radionica išao je u rujnu 2021., a potom četvrti ciklus 5 radionica koji je završio u prosincu 2021.
Sve je to dio vizije koji se lijepo razvijao i u kojem sam učila jako puno o dinamikama grupe.
U svakom polazniku sam našla sebe, čula svoja pitanja i dileme. Zanimljiv ritam života kojega je svatko od nas plesao na svoj jedinstven način, sve do trenutka integracije iskustva o transgeneracijskom prijenosu dobroga koje se temelji na spoznaji da život i ljubav uvijek nađu PUT, što je svima zajedničko i tako ljudsko.
Međutim, postojali su i dijelovi koji se nisu razvijali, nego su se protezali i počeli činiti blagi pritisak pa nemir, a potom i neravnotežu u mom sistemu. Npr. ovu stranicu sam trebala imati do konca 2021. (jer sam to obećala samoj sebi). Međutim, u život su mi u studenom 2021., osim rođendana kojeg sam provela u karanteni, stale i tri smrti u obitelji. Imunitet i razina energije smanjili su se, a dilema u kojoj sam bila oko svega gutala je ogromnu količinu moje energije. Znala sam da sam na PUTu ali mi je nedostajalo povjerenje u vlastiti proces. Nije postojala jasnoća jer sam naprosto „zaboravila“ da je cijela obitelj u procesu gubitka i da naprosto nije vrijeme za nove početke, nego završetke.
Ti završeci išli su dalje… preko koljena!
…iz čistog mira, u noći, u snu ispružim lijevu nogu u koljenu i u tom trenutku jaka bol, brzinom munje, iz tog dijela tijela dođe do mozga. Ne znam i ne razumijem, dio mene spava (jer uvijek neki dio spava), a žareća bol se slijeva u cijelu nogu. Lijeva noga je u procesu, a ja spavam i ne razumijem što mi sad želi reći. Uglavnom, ujutro trebam ustati, a moja lijeva noga je drvenasta. Kako je to moguće? U dnevnom rasporedu imam prvog klijenta za 2 sata, a ja svoju nogu ne osjećam. Možda kad prohodam, pa se tijelo malo privikne, kad napravim par vježbi i dobro se istegnem… ali ne. Obiteljska liječnica mi preko telefona objašnjava da mi je vrlo vjerojatno pukla cista u koljenu i da trebam mirovati 15 dana. Strogo! Uhu, pomislim, trebam otkazati sve i bit će sve dobro, opet imam mali godišnji prije godišnjeg odmora.
Otkazujem sve klijente toga dana. U pravo vrijeme stiže i kontakt liječnice koja bi mi mogla pomoći – da ne mirujem! Hvala, Leo! Uglavnom, u roku od 6 sati se pokrenuo i okrenuo cijeli moj svijet.
Od veljače 2010. idem na Shiatsu tretmane, od veljače 2014. učim i radim Shiatsu, od veljače 2018. sam Shiatsu praktičarka. Od veljače 2022. imam dijagnosticiranu upalu tetive lijevog koljena i cistu u koljenu. Zanimljiv tijek završio je onog trenutka kada je doktorica izgovorila: „Radiš SAMO na koljenima? Jesi li ikada probala raditi na stolu za Shiatsu tretmane?“. Izašla sam iz ordinacije i ušla u prvi tramvaj koji ne vozi doma. Sjela sam i rasplakala se.
45 min. intenzivnog preslagivanja cijelog sistema bez prave šire slike budućnosti, samo prošlost. Zaglavila sam u 45 min., toliko je trajala moja tramvajska vožnja i povratak doma, koji je mogao završiti za 10 min.
Moj partner me dočekuje doma i umjesto ručka imamo za „predjelo“ moj proces. Plačem jer ne razumijem koji dio mene ne razumije. Cijelim bićem sam u procesu i ne vidim širu sliku. Njemu je sad sve jasno! Može se ljutiti na cijeli Svemir, a može mi biti i podrška. Njegov izbor je ovo drugo, biti meni podrška. „Kako se kupuje stol za Shiatsu i gdje?“, bila je njegova rečenica koja me pokrenula. Google zna sve i Svemir zna da je to trenutno najbolji put. U mom prostoru je za 2 sata bio zeleni, ručno rađeni stol za Shiatsu.
Do nedavno sam se držala uvjerenja „da mogu i znam sve sama!“ i da se Shiatsu tretmani rade samo na podu. Međutim, život cijelo vrijeme pokazuje da koliko podrške mogu dati drugima, a mogu puuuno, puuuno, toliko podrške mogu i primiti. Isto tako, sada znam da Shiatsu praktičar može raditi tretman i na podu i na stolu i stolici … . Uvijek je pitanje ravnoteže.
Sljedećih mjesec dana već je sve drugačije i u protoku.
Upalni proces zacjeljuje zahvaljujući promjeni koju sam odmah napravila i terapijama koljena kojima sam podržala cijeli proces.
Zahvalna sam svom lijevom koljenu u kojem su cijelo vrijeme bili zaključani dijelovi mojih snova. Kroz ovo iskustvo ponovno sam imala priliku doživjeti koliko sam podržana od cijelog Svemira… liječnici, timu fizioterapeuta, fitoterapeutu, svojim klijentima koji su odlično reagirali na promjenu i na stol, svojim polaznicima zadnjeg ciklusa radionica u ožujku, svojim prijateljima…
I učitelju fotografije koji mi je pomogao da ovaj dio mene i nas ugleda svjetlo dana na ovoj web-stranici. Svi oni su mi bili potrebni da prerežu pupkovinu između stare i nove Ivane.
Posebno sam zahvalna svom partneru, hrabrom i mudrom muškarcu koji prepoznaje, dobro čuje i razumije moje procese.
Ona stara ja nekad bi izgovorila: “Nema veze s tobom, to je nešto samo moje!”, danas izgovaram (i sa suzama, ako su tu) da se bojim, da ne znam i ne vidim svoj sljedeći korak. Onaj stari on bi se s razlogom ljutio jer me ne razumije i ne može mi pomoći. Milijun puta je izgovorio: „Budi jasna!“. Nisam imala jasnoću i nisam znala definirati stvari tada.
Danas je naša komunikacija ogromni prostor podrške, ljubavi i razumijevanja.
Sad znate zašto su u naslovu „Nazovi stvari pravim imenom“ i „Važno mi je“!
Zahvaljujući njegovoj hrabrosti i mudrosti, nastala je kartica „Nazovi stvari pravim imenom“, a proizvod moje vizije i fokusa je kartica „Važno mi je“.
Život donese iskustva, znanje i povjerenje u proces, novu širu sliku, ili sve ostaje isto.
Predivno je kada se zreli partneri ne boje svojih procesa, kada nema straha i srama vidjeti, čuti i doživjeti čak i ono naše malo, unutarnje dijete. Nije ništa manje sexy niti manje ljubavno, baš suprotno – blisko je.
Slažete li se?
Sve smo to mi!
Dopustiti si proces nije privilegija, to je odgovornost prema vlastitom životu i znak zrelosti.
Podrška je izbor, baš kao i šira slika.
Ako ne znate gdje početi, dođite!
Sigurno je vrijeme za novi PUT!
Primite moju Pozivnicu U Trenutak!
Ivana
