O mrtvima sve najbolje
Bez obzira u kakvim odnosima ste upravo sad, budite svjesni da ništa nije vječno i da nitko nije vječan. Svojoj obitelji uvijek pripadate, bez obzira što i kako živjeli, a svijetu u kojem živite također.
„Nemojte se truditi da samo vi budete dobri, već da i svijet što ga iza sebe ostavljate postane dobar.“ – B. Brecht
Kada kažem riječ „OBITELJ“, što vam sve dolazi u susret?
Koje su to riječi, misli i osjećaji koji vam se pojavljuju?
Je li to možda:
razumijevanje, povezanost, odanost, ograničenja, zamjeranja, bol, bijes, sram, bezvrijednost, moć, zajedničke fotografije i albumi, zajednički rituali, zajednička mjesta, stavovi, vjerovanja, religija, ponašanja, bolesti… ?
Može li vam pomoći podsjetnik da se unutar obitelji, kakva god ona bila, zadovoljavaju temeljne psihološke potrebe koje ima svaka osoba, neovisno o njenoj dobi? Evo nekih: potreba za povezanosti s drugima, bliskim odnosima, kontaktom, pripadanjem i sigurnosti, potreba za autonomijom, samostalnosti, slobodom izbora i uvažavanjem, potreba za kompetencijom i uspjehom. Sve to modelira i definira dominantne vrijednosti s kojima idemo kasnije kroz život. Prepoznajete li se?
Za mene „obitelj“ ima značenje pripadnosti, povezanosti i sigurnosti. Ove svoje dominantne vrijednosti osjećam bez obzira gdje sam, unutar svoje obitelji ili šire.
Dugo vremena sam ignorirala činjenicu da sve to ima i svoju drugu stranu, npr. odgovornost i očekivanje.
Imam osjećaj da nam je to svima zajedničko. Upravo pitanje odgovornosti i očekivanja unutar obitelji nemoguće je do kraja definirati. Uvijek nešto ostane „zapretano“, neizgovoreno i “budi se” baš kada ne treba, uglavnom pod utjecajem naše okoline i društvenih okolnosti.
Ni od koga toliko ne očekujemo koliko od obitelji, zar ne? Zašto je tome tako?
Svi potječemo iz svoje obitelji i od svojih roditelja, naši roditelji potječu iz svoje obitelji i svojih roditelja, oni od svojih roditelja i iz svojih obitelji, sve do samog početka obitelji kao oblika društvene institucije. Svi pripadamo tradicionalnoj ili suvremenoj obitelji, što ovisi o našim vlastitim stavovima i iskustvima. Od postanka čovjeka kroz vrijeme i prostor putuje energija i nosi zapise, energetski pečat nas i naše obitelji.
Zamislite cijeli jedan veliki ruksak očekivanja koji se prebacuje s generacije na generaciju. Sve vidljivo i nevidljivo, skriveno i prikriveno, istinito i tajnovito, ljubavno i neoprošteno, sve putuje u paketu, ruksaku kojega se neki uspiju riješiti na način da ga prvo skinu kao teret sa svojih leđa, a zatim otvore i upoznaju svaki dio zasebno, zapravo ga integriraju u svoj život. Postoje i oni kojima je ruksak nešto što se ne propituje i zauvijek ostane dio njih samih, ali kao teret.
Dopustiti sebi širu sliku i priliku da svoj „ruksak“ počnemo doživljavati kao sigurnost, ono bez čega ne možemo u život, uvijek je dragocjeno.
Neka od očekivanja su itekako opravdana jer imaju svoju svrhu i duboku uputu o našem postojanju. Neka od njih nose najveću podršku u ostvarenju našeg današnjeg postojanja. Neka od njih su priznanja i blagoslovi naših predaka. Prepoznajete ih u ljudima koji ne rade poslove, ne žive svoje karijere već svoje POZIVE, sjaje i žive svoju svrhu, nesebični su, najčešće za šire i opće dobro. Kako vam se to čini?
No neka su očekivanja sama po sebi životno jako izazovna. Predstavljaju obrasce i modele koje treba riješiti, razumjeti, prihvatiti i osloboditi ih. Sve te izazove vidimo u odnosu s najbližim precima, svojim roditeljima. Najbolji primjer je ponekad teška komunikacija s vlastitim roditeljima jer postoji nešto zaključano, čemu se ne dopušta da bude izgovoreno, da se kaže, razgovara i čuje, pa nam padne energija i samopouzdanje, a krivnja prožme cijelo tijelo i cijeli naš sustav.
Svojoj mami nisam rekla da sam dala otkaz, da nju i sebe ne uzrujam. Postojala je ogromna nelagoda jer sve „sigurno“ mijenjam za nesigurno jer želim „masirati“ ljude. Naravno da je informacija došla do nje nakon 2 tjedna i da je do tog razgovora moralo doći. Ja sam bila dobro sa svojom odlukom i stajala sam iza nje, pa je i mama čula i osjetila moju odlučnost, hrabrost i silnu potrebu da učinim neke izbore totalno drugačije od onih koje je do tada očekivala od mene. Nakon razgovora koji je prošao u priznavanju upravo tog različitog, na obje strane oslobodio se nekad davno zaključani dio lakoće i radosti u našem odnosu, ali i dio mog potencijala.
Nikada nije izgovorila, ali načinom, kako me nakon toga grlila, osjećala sam i znala da me voli i prihvaća u cijelosti. Naše teme su postale drugačije, a i vrijeme koje smo provodile skupa bilo je drugačije. Naš je odnos postao ravnopravan i uravnotežen. Nešto o čemu sam mogla samo sanjati 15 godina prije, došlo je zaokretom u par poteza, nastalo i ostalo do samog kraja, s puno ljubavi i podrške.
Posebna vrsta užitka je biti u ravnopravnom i uravnoteženom odnosu sa svojim roditeljima, s velikim poštovanjem za njihov život, a zatim i za vlastiti. Činjenica je, da nije bilo njih, ne bi bilo niti nas.
Svi volimo da je ravnopravno, u ravnoteži, a što kada tako nije, kada je prisutna samo NERAVNOTEŽA?
Postoji nešto tako suptilno, što ponekad povezuje još jače od same pripadnosti, kroz društvenu praksu, ideologiju, očevim prezimenom i nasljeđem, nešto što je ponekad kao uteg. Možda programi i uvjerenja koja dolaze iz oblika društvene organizacije koja je na ovim prostorima prisutna i dominira kroz mušku energiju – patrijarhat.
Kada kažem patrijarhat, što vam dolazi u svijest?
Piramida, muškarac alfa i omega, žena nevidljiva, prezime muške linije, slika uzorne kćeri i žene , rečenica „radi mira u kući!“…
A što je patrijarhat, razmislite? Možda je u pitanju sve ono što svaki put čujemo kao neko ,,moranje,,. Ili ne?
Odrastanje i življenje u takvoj strukturi predstavlja ogroman teret i za muškarca i za ženu, ali isto tako i za djecu, jer uvijek se zna kome je gdje mjesto za stolom, u kući, u razgovoru…
Muškarac s ovim modelom života nosi ogroman teret donošenja odluka i brige o obitelji. On je taj koji odlučuje, ide u lov, priskrbljuje za svoju obitelj, nekad samo zecom iz šume, a danas svim dostupnim resursima potrebnim za funkcioniranje obitelji. Prepoznajete li se? Sliku jakog muškarca održava stalnim potiskivanje svega onoga što se u njemu događa. Kako sve ima svoju cijenu, tako i muškarci jako dobro znaju da tu cijenu plaćaju upravo oni, svojom neautentičnošću. Bijeg od kompleksnosti života, kroničnog nedostatka slobodnog vremena i zbunjenost, sve to zajedno vodi u carstvo očaja.
Slika koja je na površini mirna i savršena, ispod sebe nosi masu pitanja, dilema i nesigurnosti. Model života je tako moćan da upravlja mislima i osjećajima, što se može i što ne smije raditi u odnosu na svoju okolinu, ženu, djecu, posao… Dolazimo do razine i dubine koju si sami ne usudimo priznati, pa je razumljivo da je dobro čuvana i da joj nitko nema pristup.
Žene, s druge strane, ovim modelom života rade puno stvari „radi mira u kući“ i samo da udovolje muškarcu i svima oko sebe. Prepoznajete li se? Sve skupa često dovedi do frustracije, jer jako puno toga rade protiv sebe i svojih istinskih potreba. Život se pretvara u carstvo očaja.
Žene nisu svjesne da su na nekoliko razina zapravo odustale od sebe, svojih talenata, potencijala, snova, čežnji, ciljeva i da je sva njihova kreativna životna energija na čekanju. Njihov cijeli svijet se svaki dan vrti u istom smjeru i oko istog, njihovog muškarca, djece i šire obitelji. Nemaju nikakvih potreba, a kada ih imaju, teško se zauzimaju za sebe i najčešće vrlo brzo odustaju. Duboki unutarnji konflikt i frustracije rastu, sve do trenutka spoznaje da postoji i drugačije i da je na trenutak sasvim dovoljno samo gledati drugačije i ne činiti ništa. Sjetite se samo trenutka kada pripremate ručak za sebe i svoje najmilije, a zapravo ste puni ljutnje, bijesa i frustracije, za tim stolom najčešće dolazi do rasprava ili se od stola puno brže odlazi nego inače. Osvijestite, tim ručkom ne hranite već „ubijate“ sebe i svoje najmilije. Sjetite se koliko takvih objeda ste pojeli u svom životu. Sjetite se gdje vam je najbolje bilo biti i za čijim stolom sjediti i jesti.
Poznat vam je izraz funkcionalna obitelj? Sve u materijalnom smislu je prisutno i na svom mjestu, muškarac, žena, djeca i pas… uspjeh i pozicija, a vrlo rijetki si priznaju u takvim trenucima da bi najradije bili negdje drugdje na kugli zemaljskoj. Svoje seksualne razmjene i zajedničku zabavu svi bi mijenjali za intimnost i osjećaj pripadnosti.
Poznati su vam trenuci ,,moranja,, i žrtvovanja u kojima ste sami sebi oduzeli pravo.
Potreban je prostor u odnosu, zrelost i odgovornost da se ovakav, zapravo neprirodan način funkcioniranja promijeni, da se sve frustrirano „moranje“ pretvori u smisleno podržavanje i život s puno više fluidnosti, razumijevanja i prihvaćanja.
Sve ovo pripada nama, obitelji, zajednici, društvu, prostoru, vremenu i kulturi u kojoj živimo.
Ne znamo, možemo samo pretpostaviti, kako je bilo u matrijarhatu, u drugoj polovici drugog stoljeća prije Krista, ali znamo da je do promjene došlo zbog borbe i straha. Sve to nam je i danas poznato, borba i strah, taj sveti strah.
No, što je taj Sveti strah?
Društveni oblik, kulturna tvorevina, zabrana, najstariji nepisani kodeks, stariji i od samih bogova i prije bilo koje religije? To je tabu.
Ne izgovara se, a svi znaju o čemu se radi. „O mrtvima sve najbolje!“, i tu svaki razgovor završava. Povrijeđeni tabu sam sebe osvećuje.
Tko prekrši neki tabu, i sam postaje tabu. Poznato?!
Osnovni tabui
O tijelu, o rođenju, o smrti, o seksualnosti, o bolestima, o novcu…
Radi se o čitavom nizu ograničenja, kojima su se podvrgavali primitivni narodi, a nisu strana niti današnjem čovjeku. Zabranjeno je i ovo i ono, iako ne znaju zbog čega – čak im ne pada niti napamet da to propitaju, već se samo po sebi podrazumijeva da se tome mora podvrći. Uvjereni su da bi kršenje bilo kažnjeno samo po sebi na najteži način.
U mojoj obitelji se nije pričalo o tjelesnosti, menstruaciji, seksualnosti, rođenjima, smrtima, bolestima, novcu… ili bi se potiho razgovaralo o obitelji.
Zvuči poznato? Kako vam se to čini? Prepoznajete li tabue u svom životu?
„Čovjek je jedino stvorenje koje odbija da bude ono što jest.“ – A. Camus
Već sam napisala, ali ponavljam jer mi je važno.
Za autentičnost nam treba snaga, za ljubav nam treba zrelost,
za jednostavnost nam treba sreća, za zadovoljstvo životom obilje iskustva,
za stvaralačku kreativnost mudrost srca, a za sve to nam treba život, samo naš život!
Živite ga i volite!
…i ne odustajte od sebe, svoga tijela i uma, svojih snova, čežnji, ljubavi!
Što god iz ovog teksta imalo veze s vama, vjerujte svom instinktu i tijelu. Istražite malo, pogledajte malo dublje u sebe i oko sebe. Imate pravo na odgovore, jer ta pitanja su došla iz želje za boljom povezanošću sa samim sobom, za boljim razumijevanjem vlastitih osjećaja ili za poticanjem vlastite životnosti.
Grlim, Ivana
